Razvojne strategije mogu uspjeti ako su praćene političkom voljom i provedbom, istaknuto je u četvrtak na drugom danu savjetovanja Hrvatskog društva ekonomista o ekonomskoj politici Hrvatske u 2020. godini.
Govoreći o ranijim razvojnim strategijama, bivša ministrica gospodarstva Martina Dalić kazala je kako su ciljevi bili blagostanje, razvoj industrijskog i istraživačkog sektora, povećanje ulaganja u istraživanje, elektronička uprava, kurikularna reforma, uravnoteženi proračun, smanjivanje poreznog optetećenja, mirovinska i zdravstvena reforma, prestanak sanacije državnih gubitaša, povećanje stranih ulaganja, dovršenje procesa privatizacije brodogradilišta itd.
U stvarnosti, kako je rekla, Hrvatska već više od 10 godina oscilira na oko 60 posto prosječnog dohotka u Europi, a podaci pokazuju da smo u odnosu na druge bivše socijalističke zemlje osiromašili.
Analizirajući strategije, zaključila je da je ideja, rješenja i prijedloga bilo i da su razvojni izazovi prepoznati te da su ti dokumenti, neovisno kada su nastali, nudili prilično konzistentan sadržaj i pravac, ali da su mogli biti bolji i dorađeniji.
Dalić je kazala da se iz lekcija iz prošla dva desetljeća moglo naučiti da je politička volja od presudnog značaja. Smatra da je toga nominalno bilo, da su Vlade dokumente usvajale, ali da nije postojala kritična masa političke volje i pojedinaca spremnih provoditi politike koji bi dokumente pretvorili u “razvojnu lavinu”.
Ocjenjuje da se u izradu strategije razvoja do 2030. godine ulazi s neriješenim pitanjima iz prethodnih razdoblja, od tranzicijskih tema koje je već trebalo riješiti do suočavanja s izazovima novoga doba.
Odvjetnik Mladen Prka istaknuo je da su najveći izazovi s kojima se strani investitori susreću u Hrvatskoj sigurnost i pozitivna klima. Strani ulagači kirurški precizno prepoznaju pravne rizike te ih odlučuju otkloniti u početku ili jednostavno odlaze, rekao je, ističući da su iskustva pokazala kako volja centralne vlasti da se zaštiti sigurnost investitora u pravilu postoji, ali na nižim razinama počinje “agonija investitora”.
Dođe li do spora investitor je prepušten mnoštvu bespotrebnih postupaka koji ga dovode u situaciju u kojoj se, dok se pripremao za ulaganje, nije htio naći. Tada više ne razmišlja kako zaraditi, nego kako spasiti što se može, kaže Prka.
Opisao je primjer investitora koji želi graditi tvornicu, obavi sve pripreme i provjere, no kada započne s izradom projektne dokumentacije dobije odluku po kojoj se zemljište ipak nalazi na mjestu arheološkog nalazišta i da je kulturno dobro, iako je ranije dobio uvjerenje da nije. Do mirnog rješenja nije došlo i taj je investitor još uvijek u sporu. Takvom investitoru trebalo bi omogućiti brz i učinkoviti postupak, ali kada se to ne događa, on će iskoristiti mogućnost da nadoknadi gubitak pred međunarodnim sudištem, rekao je Prka. (H)