U Hrvatskoj su se posljednjih godina pojavili brojni prvoklasni hotelski brendovi, pa ih je trenutno 12 globalnih i šest europskih, s kojima je brendirano 46 hotela s ukupno 9.500 soba, no Hrvatska je i dalje ispod prosječne razine prisutnosti hotelskih lanaca u Europi, ističe konzultantica Sanja Čizmar iz tvrtke HD Consulting.
“Za razliku od prije deset godina, za Hrvatskom sada generalno postoji visok interes hotelskih brendova, s obzirom na njenu rastuću popularnost i atraktivnost kao turističke destinacije. No, s druge strane, kod nas još uvijek nema dovoljno kvalitetnih novih hotelskih projekata koji bi odgovarali standardima visoko kvalitetnih i luksuznih hotelskih brendova”, ocjenjuje za Hinu Čizmar.
Objašnjava da je Hrvatska u tom smislu ispod europskog prosjeka jer, zajedno s marketinškim savezima, udjel internacionalno brendiranih hotela u ukupnim hotelskim smještajnim kapacitetima iznosi oko 25 posto, dok je u Europi taj udjel u prosjeku oko jedne trećine ukupnog hotelskog kapaciteta.
To su hoteli kojima brendovi hotelskih lanaca upravljaju putem vrlo složenih menadžment ugovora ili osiguravaju brend putem franšiznog ugovora na više godina.
U Hrvatskoj su, kaže Čizmar, prisutni prvoklasni svjetski brendovi visokokvalitetnog hotelijerstva koji posluju u brojnim zemljama svijeta, poput linije brendova Hilton korporacije (Hilton u Dubrovniku i Doubletree by Hilton u Zagrebu), Marriott korporacije (Sheraton u Zagrebu i Dubrovniku, Westin u Zagrebu, Le Meridien u Splitu), Kempinski u Savudriji, Radisson Blu u Splitu i Dubrovniku, Park Plaza u Puli i Medulinu, Melia i Sol u Umagu, Best Western u Zagrebu, Splitu i Rijeci, te Rixos u Dubrovniku.
Osim tih globalnih, u Hrvatskoj ima i hotelskih brendova regionalnog karaktera koji posluju u manjem broju zemalja, poput Falkensteinera, Karisme, Life classa, Arcotela i drugih, a postoje i hoteli koji su članovi nekog od hotelskih marketinških saveza, pa tim putem dobivaju brend, poput The Leading Hotels of the World, Small Luxury Hotels of the World, Designhotels, Relais & Chateaux, Kinderhotels, Great Hotels of the World i druge.
Atipičan visok stupanj konsolidacije domaćeg hotelskog tržišta
“Nešto manja prisutnost svjetskih hotelskih brendova u Hrvatskoj nego što je prosjek u Europi dijelom se može objasniti i snagom domaćih hotelsko-turističkih grupacija, jer u Hrvatskoj postoji vrlo visok stupanj konsolidacije hotelskog tržišta, atipičan u europskim razmjerima, gdje 10 najvećih domaćih hotelsko-turističkih poduzeća upravljaju s više od 40 posto ukupnih hotelskih soba. U pravilu domaće grupacije vlastitim snagama investiraju u unapređenje kvalitete hotela i samostalno upravljaju svojim portfeljima te se uglavnom, uz određene izuzetke, ne odlučuju angažirati internacionalne hotelske brendove, a neke uspješno razvijaju i vlastite hotelske brendove”, objašnjava Čizmar.
No, kako investicije u hotelijerstvo rastu, s povećanjem broja novih tzv. ‘greenfield’ hotela, povećava se i broj internacionalnih brendova koji su najavili svoj dolazakj, pa tako u Hrvatsku uskoro ulaze i neka od najjačih svjetskih brendova luksuznih hotela Four Seasons (na Hvar), Amanresort (u Cavtat), Ritz Carlton (u Kupare), a trenutno ih još nekoliko pregovara o ulasku u Hrvatsku.
Dobro za prepoznatljivost na svjetskom tržištu, ali uz visoke troškove
“Generalno gledano ulazak hotelskih brendova na tržište Hrvatske je dobra stvar za prepoznatljivost zemlje na svjetskom turističkom tržištu jer, iako najčešće ne ulažu novac, hotelski brendovi donose globalni marketing i dostupnost do tržišta preko snažnih sustava prodaje i programa lojalnosti, kao i standarde kvalitete kroz svakodnevno upravljanje hotelom. No, naravno, svaki hotelijer treba izvagati koristi i troškove angažiranja hotelskog brenda, jer ulazak u menadžment ili franšizne ugovore ima svoju cijenu, pa je od ključne važnosti procjena koliko dodatnog prihoda i dobiti može određenom hotelu donijeti angažiranje internacionalnog brenda”, ocjenjuje Čizmar.
Odnos troškova i prihoda pri tome ovisi o veličini i tržišnom profilu hotela, njegove lokacije, sezonalnosti i sličnom, pa kaže da je stoga logično da se u gradovima, uslijed veće razine konkurencije i profila gostiju koji dolaze, brže pronađe dobra računica za angažiranja internacionalnih brendova, dok u sezonskim odmorišnim destinacijama treba više pažnje pri procjeni mogućih koristi i troškova.
Iznosi i procjene da se općenito ukupni trošak angažiranja hotelskog brenda putem franšize ili menadžment ugovora procjenjuje na 7 do 10 posto ukupnog godišnjeg prihoda hotela, što su veliki troškovi koje treba nadomjestiti generiranjem prihoda koji prelazi te troškove. Tim više što hotelski operatori u menadžment ugovorima tipično ne pružaju jamstvo za ostvarivanje poslovnog rezultata.
“Hotelski lanci u pravilu ne ulažu vlastiti kapital tamo gdje dolaze i vrlo su rijetki slučajevi hotelskih lanaca koji investiraju u vlasništvo hotela, a kada se na to i odluče, to je samo u tzv. premium destinacijama, poput najboljih lokacija u najvećim europskim gradovima, ili u najatraktivnijim odmorišnim destinacijama koje su globalno dobro pozicionirane na turističkom tržištu i u pravilu nisu obilježene visokim stupnjem sezonalnosti poslovanja”, ističe Čizmar.
Iznosi i podatak da je samo oko 5 posto hotelskih soba u svijetu u ukupnom portfelju kojim upravljaju ili brendiraju u njihovom vlasništvu, s time da je u posljednje vrijeme prisutan i trend prodaje hotela od strane hotelskih lanaca, dakle, njihovog izlaska iz vlasništva.
S druge strane, Čizmar strategije razvoja domaćih hotelskih grupacija ocjenjuje vrlo različitim, pa tako neke pokušavaju primjenjivati slične strategije kao internacionalni hotelski operatori, a to je širenje kroz više destinacija putem sklapanja ugovora o upravljanju s vlasnicima hotela, bez investiranja u kupnju ili izgradnju novih hotela, dok neke najsnažnije pokazuju i ambicije širenja vlastitog portfelja izvan granica Hrvatske. (H)