Ne trebamo se bojati izazova koje pred nas donosi daljnji razvoj tehnologije ako promjenama prilagođavamo sustav obrazovanja i svoje vještine, a u tvrtkama promičemo različitost, zaključak je panela koji je na temu „Četvrta industrijska revolucija i drugi spol“ održan u povodu prve obljetnice djelovanja udruge Professional Women’s Network (PWN) Zagreb koja promiče rodnu ravnopravnost u poslovnom svijetu, a osobito balans u zastupljenosti žena i muškaraca na upravljačkim pozicijama.
Procjenjuje se da će 65 posto djece koja su ove godine krenula u osnovnu školu raditi posao koji danas još ne postoji. Razvoj umjetne inteligencije, 3D tiska i robotike iz temelja će promijeniti radna mjesta i tražene vještine djelatnika, a strojevi, iako bi mogli omogućiti bolju kvalitetu života, istovremeno bi mogli poremetiti tržišta rada. Poseban je izazov pred ženama jer će radna mjesta u inženjerstvu, računarstvu i matematici, u kojima su podzastupljene, rasti. Istraživanja pokazuju da žene globalno drže samo 24 posto poslova u digitalnom sektoru, i to češće administrativne i službeničke pozicije, a ne bolje plaćene menadžerske ili tehničke.
Predsjednica PWN Zagreb Marijana Šarolić Robić u pozdravnom je govoru istaknula da trenutno ne možemo biti zadovoljni zastupljenošću žena u ICT sektoru kao ni na upravljačkim pozicijama u svim industrijama u Hrvatskoj, te dok se u tom pogledu promjene ne počnu događati ne možemo očekivati da će u budućnosti slika biti išta bolja. Također je naglasila da „četvrta industrijska revolucija ne smije postati utrka između ljudi i robota, već prilika da rad postane kanal kroz koji će svaki zaposlenik prepoznati svoj puni potencijal. Kako bismo ostvarili ovu ideju moramo se brže prilagođavati promjenama, fokusirati usvajanju digitalnih vještina i mijenjati sustav obrazovanja koji trenutno ne priprema za poslove budućnosti. Potrebno je poticati i veći interes djevojčica i žena za STEM područjem ali i mijenjati predrasude da djevojkama manje „leži“ tehnologija“.
Što možemo očekivati od četvrte industrijske revolucije, koje su karakteristike lidera koji će nas povesti u budućnost i gdje svoje mjesto u njoj vide žene bila je tema panel rasprave u kojoj su sudjelovali Ana Miletić, direktorica strateškog savjetovanja u tvrtki Selectio, Zvonimir Mršić, poduzetnik i bivši predsjednik Uprave Podravke, Davor Runje, osnivač tvrtke DRAP i Mihaela Smadilo, voditeljica ljudskih resursa u Oradianu.
„U prethodnim je revolucijama moć lidera dolazila iz posjedovanja informacije, no sada kada imamo znatno bolji pristup informacijama koje se razmjenjuju i procesuiraju brže, uspješan će biti onaj lider koji vješto koristi sposobnost multitaskinga i velikom brzinom selektira informacije. To je prilika za žene kojima su ove vještine po prirodi jača strana. Isto tako fleksibilniji uvjeti rada, automatizacija u kućanstvu i bolje prilike za pokretanje vlastite poduzetničke priče otvaraju ženama više mogućnosti da uravnoteže obiteljski život i karijeru te četvrtu industrijsku revoluciju tako okrenu u svoju korist“, kazala je Ana Miletić.
Na to se nadovezala Mihaela Smadilo: „Karakteristike su ženskih lidera da bolje komuniciraju sa svojim timovima te ih nastoje uključiti u donošenje odluka. U poslu ih više nego novac pokreće neki viši cilj, misija i vizija koju lako znaju prenijeti na svoje zaposlenike, a oni su zbog toga ženama liderima lojalniji i imaju osjećaj veće vrijednosti i poštovanja. Ono što je ženama prirodno u njihovom stilu vođenja sada postaje prednost jer zaposlenici, osobito milenijci, takve karakteristike lidera očekuju sve više. S druge strane, žene su manje vješte od muškaraca u samobrendiranju. No ako same ne vjeruju i pokažu koliko vrijede danas, neće dobiti priliku za posao sutra. Zato je bitno u tome ih ohrabriti jer primjeri iz prakse već pokazuju da tvrtke koje u svojim upravama imaju ravnotežu žena i muškaraca bolje posluju i konkurentnije su“.
Zvonimir Mršić naglasio je da se četvrta industrijska revolucija ne ogleda samo u tome koliko će žena ili muškaraca raditi u IT sektoru nego u potpunoj transformaciji društva u umreženo društvo u kojem će svatko raditi što želi gdje želi i s kime želi. „Sve što vam je danas potrebno je internetska veza i određene kompetencije. Ova revolucija u potpunosti mijenja društvo u kojem će svi postati jednaki i umreženi, pa ostaje pitanje što u tom kontekstu uopće znači liderstvo. Tvrtke zapravo trebaju težiti različitosti, ne jednakosti. Iskustvo pokazuje da što veću raznolikost imamo po pitanju spola, dobi, znanja, vještina, pogleda, stavova, to je proces donošenja odluka i njihova provedba bolja i kvalitetnija. Različitost pridonosi kvaliteti, stoga na njoj trebamo inzistirati kako bismo rušili stereotipe i barijere koje ženama priječe put k upravljačkim pozicijama. To znači i da žene trebaju isticati specifične liderske sposobnosti karakterističnije njima umjesto da transformiraju svoj stil vođenja ili način ponašanja kako bi igrale muške uloge, što je dosad često bio slučaj“.
S time se složila i Ana Miletić: „Imati osobine koje se obično pripisuju ženama, poput empatije, skromnosti, spremnosti da nagrađuju i služe zaposlenicima kako bi ih potaknule da daju najbolje od sebe, u budućnosti bi mogle biti ključ za uspješnije organizacije, no ove osobine lidera najprije trebaju promicati same tvrtke kako bi više žena isplivalo prema liderskim pozicijama. S druge strane i žene same trebaju vjerovati u svoje mogućnosti te jasno izraziti želju za vođenjem“.
Davor Runje smatra da u tome treba početi još od najranije dobi. „Mnoge rodne razlike i predrasude uvjetovane su odgojem. Dobra je vijest, međutim, da današnje generacije ove razlike sve manje uočavaju, a razlike između muškog i ženskog stila upravljanja postaju im nevažne. Ne budu li se prilagodile ovim novim generacijama i novim uvjetima poslovanja, budućnost pojedinih tvrtki bit će upitna“.
Na kraju panela sudionici su upitani hoće li četvrta industrijska revolucija donijeti humaniji svijet ili će ga dehumanizirati. Zvonimir Mršić tvrdi da smo mi ti koji najprije trebamo definirati pojam humanosti. „Zahvaljujući novim tehnologijama u budućnosti ćemo imati veću mogućnost izbora ali je na nama da definiramo vrijednosti i kriterije. Je li humanije da se o starijim osobama brinu roboti, ili da se o njima brinu djeca koja to ne žele? Smjer razvoja društva ipak ne može odrediti IT sektor nego društvene znanosti“, upozorio je.
Mihaela Smadilo vjeruje ipak da će svijet biti humaniji. Iako će nam biti potrebne neke druge vještine i kritičko promišljanje da bismo se osjećali humano u tom svijetu, možda će nam humanista trebati i više nego stručnjaka u STEM području. Isto smatra i Ana Miletić: „Ljudska potreba za emocijom tražit će svoje mjesto i u vremenu pred nama. Možemo učiti djecu programiranju no i to je zapravo kratkoročno – dok strojevi ne nauče programirati. Ali dugoročno su psihologija, lingvistika, sociologija koje se bave ljudskim ponašanjem i povezivanjem, u usponu, te će se u budućnosti sve više tražiti. Ljudski kontakt i dinamiku u odnosu mogu kreirati samo ljudi, ne i strojevi“.