Jednosmjesečno e-savjetovanje sa javnošću o Nacrtu prijedloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu završilo je 11. kolovoza 2022. godine, i na isti je pristiglo 774 komentara,kritičkih osvrta i prijedloga za dopunu, preciznije i kvalitetnije reguliranje pojedinih instituta.
Jedna od važnih primjedbi i prijedloga koje je uputio autor ovog članka odnosila se i na potrebu reguliranja prava radnika na isključenje izvan radnog vremena.
Kao razlog da se u poglavlju “Radno vrijeme” , izrijekom regulirala pravo radnika na isključenje izvan radnog vremena,navedeno je da su digitalni alati povećali učinkovitost i fleksibilnost za poslodavce i radnike, ali i doveli do kulture „stalne povezanosti na mrežu”, pri čemu su radnici lako dostupni u bilo kojem trenutku i bilo gdje, uključujući izvan radnog vremena,što ima negativan utjecaj na njihovu sigurnost i zdravlje. Unutar EU već je duže vrijeme prisutna svijest da je ovo pitanje potrebno na primjereni način regulirati, europskim i nacionalnim propisima.
Europski parlament želi zaštititi temeljno pravo zaposlenika da se isključe s posla i ne budu dostupni izvan radnog vremena.
Parlament je 21. siječnja 2021. pozvao Komisiju da osmisli zakon kojim se zaposlenicima izvan radnog vremena omogućuje isključivanje s posla bez posljedica te utvrđuju minimalni standardi za rad na daljinu. Parlament je poručio da prekidi slobodnog vremena i produljenje radnog vremena mogu povećati rizik od neplaćenog prekovremenog rada, imati negativne posljedice na zdravlje, ravnotežu poslovnog i privatnog života te je pozvao na donošenje mjera.
Poslodavci ne smiju zahtijevati od radnika dostupnost izvan radnog vremena, a suradnici se trebaju suzdržati od kontaktiranja kolega vezano za posao. Države članice EU-a trebaju osigurati da su radnici koji koriste svoje pravo na isključivanje zaštićeni od negativnih posljedica te da postoje mehanizmi za rješavanje pritužbi ili kršenja prava na isključivanje.
Pojedine države u EU pitanje prava na isključenje već su regulirale, a sada je prilika da se i u Hrvatskoj pravo na isključenje regulira ovim izmjenama i dopunama Zakona o radu. Vlade u europskim zemljama usredotočile su se na uvođenje novih politika koje odražavaju novi svijet rada.
Francuska je bila prva europska zemlja koja je uvela zakon o pravu na prekid veze. Od siječnja 2017. Francuska zakonski zahtijeva od poslodavaca da pregovaraju o sporazumima sa sindikatima o pravu na prekid veze s tehnologijom nakon radnog vremena. Nakon što je objavljeno francusko zakonodavstvo, Italija je bila sljedeća zemlja koja je uvela pravo na prekid veze 2017. Zakon navodi da samo radnici na daljinu imaju pravo prekinuti vezu s tehnološkim uređajima i internetskim platformama bez snošenja ikakvih posljedica u pogledu radnog statusa odnosno kompenzacija.
Također postoje granski i kolektivni ugovori na razini poduzeća koji predviđaju pravo na isključenje. Sljedeća zemlja koja je usvojila zakon o pravu na isključenje bila je Španjolska. U 2018., zajedno s prijenosom GDPR-a u španjolski zakon, uveden je novi skup digitalnih prava. Radnici u privatnom i javnom sektoru dobili su pravo na prekid veze kako bi održali ravnotežu između poslovnog i privatnog života.
Belgija je bila sljedeća zemlja koja je uvela to pravo. U 2018. zakon je obvezao poslodavce s više od 50 zaposlenika da rasprave pitanje isključenja i upotrebe digitalnih alata s odborom za zdravlje i sigurnost na radnom mjestu.Zaposlenici u Belgiji imaju pravo razgovarati o pitanjima prekida veze sa svojim poslodavcima, ali nemaju pravo na prekid veze. Godine 2022. u Belgiji je donesen novi zakon koji državnim službenicima omogućuje da isključe radnu e-poštu, poruke i telefonske pozive primljene izvan radnog vremena, bez straha od sankcija. Raspravlja se o planovima za proširenje zakona na zaposlenike u privatnom sektoru.
U travnju 2021. irska je vlada objavila novi kodeks prakse prema kojem svi zaposlenici službeno imaju pravo prekinuti vezu s poslom kako bi imali bolju ravnotežu između poslovnog i privatnog života. Novi kodeks osigurao je da zaposlenici imaju pravo isključiti se s posla izvan uobičajenog radnog vremena, uključujući pravo da ne odgovaraju odmah na e-poštu, telefonske pozive ili druge poruke.
Kodeks je također naveo da zaposlenik ne bi trebao rutinski obavljati posao izvan svog uobičajenog radnog vremena i da ima pravo da ne bude kažnjen za odbijanje sudjelovanja u radnim stvarima izvan uobičajenog radnog vremena te da postoji dužnost poštivanja tuđeg prava na prekid veze. U prosincu 2021. portugalski parlament uveo je novi zakon o radu na daljinu. Jedan od zakona koji je stupio na snagu u siječnju 2022. bilo je pravo na privatnost. Zakon o radu sada propisuje da se poslodavci moraju suzdržati od kontaktiranja zaposlenika tijekom njihovog odmora, osim u slučaju više sile. Tvrtke koje prekrše to pravo mogle bi se suočiti s kaznama do 4080 eura. Za poslodavce je postalo ozbiljan prekršaj narušavanje privatnosti zaposlenika.
Slijedom svega navedenoga kao i poznate prakse nije bilo razloga da i Hrvatska ne pristupi reguliranu ovog područja zakonom, imajući u vidu izostanak kolektivnih ugovora posebno u privatnom sektoru.
Međutim, u svojem očitovanju na navedeni prijedlog u e-savjetovanju Ministarstvo rada ,mirovinskoga sustava,obitelji i socijalne politike isto nije prihvatilo ,navodeći u svojem odgovoru slijedeće: „Komentar vezan za pravo na isključenje izvan radnog vremena je primljen na znanje, međutim članak 7. i 8. Nacrta prijedloga zakona je rezultat dogovora Radne skupine, u ovoj fazi redefiniranja radnoga zakonodavstva.Iako je takva mogućnost bila predmet razmatranja Radne skupine, dogovoreno je da će predmetna materija biti obuhvaćena drugom fazom redefiniranja radnog zakonodavstva“.
Vidljivo je da se opravdanje za izostanak potrebne i logične regulative pronalazi u tzv. „radnoj skupini“, i to nije jedini slučaj.Vrijeme je da se prostor za oblikovanje svih propisa otvori stručnim ljudima s iskustvom i širinom te potvrđenim rezultatima u praksi, a prijedlozi iz e-savjetovanja prihvaćaju,jer to ne smije biti zadovoljavanje forme, već dodana vrijednost.
Isključiv odgovor ministarstva nije bio opravdan iz razloga što je najavljeno da se ovim izmjenama i dopunama Zakona želi postići ravnoteža između privatnih i poslovnih obveza.
Prijedlog i obrazloženje razloga regulacije prava na isključenje nakon radnog vremena, među više od 700 primjedbi i prijedloga pristiglih tijekom e-savjetovanja, nije ostao nezamijećen u javnosti, već su isti pojedini mediji posebno aktualizirali,što je očito utjecalo da i saborski zastupnici u prvom čitanju naglase potrebu implementacije prava na isključenje u radnom zakonodavstvu, a zatim da ministarstvo i Vlada promijene svoj stav, i u konačni prijedlog izmjena i dopuna Zakona o radu za drugo čitanje u Hrvatskom saboru ugrade institut prava radnika na isključenje.
Pored toga, usprkos konkretnom upozorenju, primjedbama,argumentima i prijedlozima, u predloženom zakonu ostaje i nadalje niz kontradiktornih rješenja posebno s aspekta sigurnosti i zdravlja radnika.
U obrazloženju uz članak 7. između ostalog se navodi: “Odredbom se potpunije i jasnije određuje pojam rada na izdvojenom mjestu rada, te se isti određuje kao rad koji se ne obavlja u prostoru poslodavca, već se obavlja od kuće, odnosno u domu radnika ili u nekom drugom prostoru slične namjene, a koji nije prostor poslodavca. Rad na daljinu definiran je kao poseban oblik rada koji se uvijek obavlja putem informacijsko komunikacijske tehnologije, pri čemu poslodavac i radnik ugovaraju pravo radnika da samostalno određuje gdje će raditi. Pri tome, takvo mjesto može biti promjenjivo i može ovisiti o volji radnika, zbog čega se kod takve vrste rada neće primjenjivati obveze koje poslodavac u smislu propisa o zaštiti na radu ima prema radnicima koji rade na izdvojenom mjestu rada“.
Međutim, prema odredbi čl. 19. st. 1. Zakona o zaštiti na radu , poslodavac je odgovoran za organiziranje i provođenje zaštite na radu radnika u svim dijelovima organizacije rada i u svim radnim postupcima.
Nadalje, u skladu s čl. 41. st. 1. Zakona o zaštiti na radu, poslodavac je obvezan osigurati da su mjesta rada koja se koriste u svakom trenutku sigurna, održavana, prilagođena za rad i u ispravnom stanju, u skladu s pravilima zaštite na radu. Dakle, poslodavac je dužan izdvojeno mjesto rada tretirati kao i svako drugo mjesto rada.
Predmetno, obrazloženje koje je Vlada uputila u II čitanje uz predložene izmjene i dopune Zakona o radu to neuvažava,što m ože uzrokovati probleme sigurnosti, zdravlja, kao i pravne i financijske posljedice.
Propisima o obveznom zdravstvenom osiguranju uređena je mogućnost prijavljivanja ozljede na radu tijekom rada na daljinu ili rada od kuće u skladu s člankom 41. stavkom 4. važećeg Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti. U skladu s navedenom odredbom uz prijavu o ozljedi na radu odnosno zahtjev za utvrđivanjem ozljede na radu te medicinsku i drugu dokumentaciju kojom se može dokazati da je nastanak ozljede i mjesto nastanka ozljede uzročno-posljedično vezano uz obvezu i proces rada, odnosno obavljanja djelatnosti, potrebno je također priložiti i ugovor o radu kojim se, u skladu s propisima o radu, dokazuje status radnika na izdvojenom mjestu rada, kao i potvrdu poslodavca s evidencijom o radnom vremenu te zapisnik o inspekcijskom nadzoru nadležnog tijela, ako je nadzor obavljen ili drugi dokaz kojim se mogu utvrditi uvjeti rada na izdvojenom mjestu rada koji su uređeni propisima o radu i zaštiti na radu (primjerice zapisnik o provedenom unutarnjem nadzoru, izvješće o provedbi mjera zaštite na radu na izdvojenom mjestu rada i sl.).
Zanimljivo je obrazloženje predlagača izmjena i dopuna Zakona o radu vezano uz jedan prijedlog iz saborske rasprave da se „propiše oslobođenje od odgovornosti poslodavca za štetu koju radnik pretrpi na izdvojenom mjestu rada, posebice ako radnik samostalno bira mjesto rada“.
Ministarstvo i Vlada odgovaraju da „Prijedlog nije moguće prihvatiti jer odgovornost poslodavca za ozljedu koja se u slučaju izdvojenog mjesta rada, može dogoditi na radu ne rješava ovaj propis, već Zakon o zaštiti na radu, i to u skladu s relevantnim direktivama iz područja zaštite na radu“.Ovakav odgovor samo potvrđuje potpunu neusklađenost povezanih i međuovisnih propisa iz rada,zaštite na radu i zaštite zdravlja.
Dakle, neprijeporna je potreba, mogućnost ali i preporuka svima poduzeti odgovarajuće mjere primjenjujući dobra iskustva i praksu drugih zemalja, procijeniti rizik na svakom mjestu rada, i mjerama prevencije spriječiti ne samo mogući nastanak ozljede već i zaštititi zdravlje radnika.
Zato predloženo rješenje u izmjenama Zakona o radu ne može dobiti prolaznu ocjenu, i mora ići na popravni.
Vitomir Begović
