Izgleda da je uz posljednji bojkot trgovina i usluga, na djelu već dugi niz godina i bojkot u ispunjavanju obveza državnih tijela, o čemu se ne govori ,iako to izravno utječe na poslovanje gospodarskih subjekata.
Kad je u pitanju organizacija i provedba mjera zaštite na radu u poslodavačkim redovima postavlja se pitanje,da li se samo na njih odnose obveze i odgovornosti, zašto se za određene propuste njima izriču sankcije, a istovremeno nadležni i odgovorni za pripremu i pravodobno donošenje propisa ne ispunjavaju svoje obveze i ostaju bez sankcija.
Neprijeporno je da su prema Zakonu o zaštiti na radu poslodavci odgovorni za provedbu propisa s ciljem primjene mjera sigurnosti i zdravlja zaposlenih. Ako to ne čine podliježu utvrđivanju odgovornosti, i primjeni novčanih, prekršajnih i kaznenih sankcija.
Istovremeno, zadaća je ministara kao čelnika tijela državne uprave da redovito nadziru,planiraju i usklađuju sve potrebne aktivnosti koje se odnose na stručnu, kvalitetnu i pravodobnu izradu, a zatim donošenje i primjenu zakona i podzakonskih propisa iz svoje nadležnosti.
Međutim, u praksi pojedini ministri ne izvršavaju svoje obveze, i ne podliježu nadzoru i sankcijama za neispunjavanje svojih temeljnih obveza. Navedeno je moguće ilustrirati konkretnim primjerima.
Nadležni ministar rada temeljem svojih ovlasti, obveze i odgovornosti nije pravodobno pristupio donošenju izmjena i dopuna Pravilnika o osposobljavanju i usavršavanju iz zaštite na radu te polaganju stručnog ispita, već je protekom roka o tome objavljena obična informacija o izmjeni odredbe akta. Navedeno je u suprotnosti sa zakonom, budući se bilo kakva izmjena propisa, uključivo i odredba o datumu stupanja na snagu određene odredbe mora učiniti na propisati način i na vrijeme, tj. postupkom izmjena i dopuna odredbe, i objavom u „Narodnim novinama“, što u slučaju ovog pravilnika nije učinjeno.Istodobno vezano za predmetni Pravilnik stručne službe ministarstva proizvoljno mijenjaju ili tumače pojedine odredbe, na način kako to nije propisano,umjesto da pristupe procesu izmjena i dopuna, odnosno donošenju novog akta.
Drugi primjer odnosi se na izostanak donošenja tri važna provedbena podzakonska propisa sada već gotovo 11 godina , od strane nadležnog ministra zdravstva ( i uz sudjelovanje i suglasnost ministra nadležnog za rad), a na što ih obvezuje članak 103. stavak 5. Zakona o zaštiti na radu (“Narodne novine” broj 71/14., 118/14., 154/14., 94/18. i 96/18.).
Prije godinu dana Ustavni sude je na osnovu prijedloga za provođenje nadzora nad donošenjem propisa za izvršenje Ustava, zakona i drugih propisa iz nadležnosti ministra zdravstva, donio izvješće i isto uputio predsjedniku Vlade RH , kojim je utvrđen propust ministra zdravstva zbog nedonošenja triju propisa za izvršenje Zakona o zaštiti na radu.
Uspkros intervencije u ovom slučaju i Ustavnog suda do danas se ništa nije promijenilo, osim što je na dužnost stupio peti ministar/ica zdravstva, a isto tako u proteklih više od 10 godina koliko se navedena obveza nije izvršila na dužnosti je i peti ministar rada.
Čak niti prošle godine „povijesno“ povećanje plaća u državnim službama nije promjenilo odnos prema odgovornosti i učinkovitom ispunjavanju radnih zadaća. Nitko nije disciplinski odgovarao ,nitko nije sankcioniran,nitko nije dobio lošu ocjenu zbog propusta u radu, nikome nisu uskraćena primanja u ni kojem dijelu, nitko nije zbog toga smijenjen s dužnosti, itd.
U jednom i drugom primjeru, kao i drugim slučajevima na osnovu Zakona o sustavu državne uprave (NN 66/19), Vlada može i treba provoditi nadzor u ministarstvima i drugim tijelima državne uprave otklanjajući uočene propuste,nepravilnosti i nezakonitosti.
Kako je Vlada odgovorna Hrvatskom saboru, nameće se zaključak da bi i sam zakonodavac trebao zahtjevati redovna izvješća Vlade o izvršavanju obveza koje proizlaze temeljem donijetih zakona, kako bi se na vrijeme prevenirali propusti nečinjenja.
Ukoliko bi pojednostavnili hijerarhijske odnose, i sustav državne uprave usporedili s načinom funkcioniranja u gospodarstvu, u tom slučaju je Hrvatski sabor nadzorno tijelo, Vlada uprava, a ministarstva organizacijski dijelovi. Slijedom toga, predmjeva se i nadležnost i odgovornost.
Važna je predvidljivost i sigurnost onih na koje se propisi odnose, u ovom slučaju poslodavce, kao i sve druge dionike, i zato se mora osigurati „vladavina prava“ u postupanju svih čimbenika, a posebno predstavnika vlasti.
Povezani problem na koji poslodavci ukazuju je kvaliteta pripreme zakonskih i podzakonskih propisa, a time i njhova praktična (ne)provedivost, kao i nerješeno preklapanje nadležnosti između državnih tijela, što utječe na poslovanje i troškove.
Primjera radi Zakonom o Državnom inspektoratu („Narodne novine“ broj 115/18) propisano je da inspekcija rada provodi „ nadzor nad zakonitošću rada osoba ovlaštenih za obavljanje poslova zaštite na radu“. Istodobno Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike „obavlja stručni nadzor i reviziju poslovanja ovlaštenih osoba za obavljanje poslova zaštite na radu u odnosu na dobivena ovlaštenja“ ! Kako se očito radi o nepotrebnom miješanju drugog državnog tijela u inspekcijske poslove, od 2019.godine navedeni propust još uvijek nije otklonjen. Naime, ministarstvo treba biti zaduženo za provođenje isključivo upravnog postupka vezano za izdavanje ovlaštenja, a poslovi nadzora kako zakon i govori trebaju biti u djelokrugu inspekcije rada, kao specijaliziranog i stručnog državnog tijela. Vlada i čelnici dva državna tijela već više od pet godina ne poduzimaju ništa, kako bi se nadležnosti razgraničile.
Velike najave i priče o tkzv. administrativnom rasterećenju gospodarstva očito je nisu obuhvatile ono što je najveći problem.
Krajnje je vrijeme da se ova pitanja kao i racionalizacija državne uprave stave u fokus djelovanja svih nadležnih pojedinaca,institucija i organizacija, ali i da poslodavci putem svojih udruga i udruženja energičnije zahtijevaju otklanjanje anomalija.
Vitomir Begović
