I za ovu godinu Ministarstvo rada,mirovinskoga sustava,socijalne politike i obitelji najavljuje daljnju izmjenu određenih podzakonskih propisa; Pravilnika o ovlaštenjima za poslove zaštite na radu (NN, br. 50/19), Pravilnika o pregledu i ispitivanju radne opreme (NN, br. 16/16), Pravilnika o ispitivanju radnog okoliša (NN, br. 16/16) i Pravilnika o obavljanju poslova zaštite na radu (NN, br. 126/19).
Činjenica je da je navedene propise zajedno s izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti na radu trebalo uskladiti krajem 2018.godine, u trenutku reorganizacije poslova u području zaštite na radu, podjelom nadležnosti između ministarstva i novoosnovanog Državnog inspektorata. Nakon proteka tri godine to se zaboravilo, stanje je ostalo kao i ranije, a nove izmjene za pretpostaviti je neće obuhvatiti potrebu reforme unutar sustava državne uprave i racionalne podjele poslova između pojedinih tijela. U tom slučaju ako se ne pristupi cjelovitim promjenama upitni su razlozi djelomične promjene tih propisa.
Međutim, ono što je daleko važnije u planu nije usklađivanje pojedinih neusklađenih propisa,koji su mijenjani ili su donešeni s nedorečenim ili suprotstavljenim rješenjima: Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o izradi procjene rizika (NN,br. 129/19), Pravilnik o zaštiti na radu za mjesta rada (NN,br.105/20) i Pravilnik o zaštiti na radu radnika izloženim statodinamičkim, psihofiziološkim i drugim naportima na radu (NN, br.73/21). Navedeno se odnosi na aktualno pitanje sigurnosti pri radu na izdvojenom mjestu rada, uključivo i radu kod kuće i procjenu rizika. Praksa drugih zemalja kao i nove praktične smjernice sadrže rješenja, koja je bilo moguće i u našim propisima jasno, razumljivo i jednostavno regulirati.Krajnje je vrijeme da se upravo to učini, kako bi se djelovalo preventivno u sprječavanju ozljeda, profesionalnih i drugih bolesti radnika.
Nadalje, krajem prošle godine donijet je ponešto izmijenjeni Pravilnik o osposobljavanju i stručnom usavršavanju iz zaštite na radu te polaganju stručnog ispita. I umjesto da se tim pravilnikom obuhvati i stalno stručno usavršavanje stručnjaka zaštite na radu zaosolenih u ovlaštenim osobama, isto je ostalo u drugom pravilniku, koji se sada mijenja, pa će istovjetna materija i nadalje biti podijeljenja u dva podzakonska propisa, a istodobno neće obuhvatiti i potrebu cjeloživotnog usavršavanja inspektora za zaštitu na radu, vještaka i sudaca. Navedeni konstruktivni prijedlozi racionalizacije normativnih aktivnosti i sadržaja akata bili su upućeni putem e-savjetovanja, ali nisu prihvaćeni od nositelja, resornog ministarstva.
U samom Zakonu o zaštiti na radu učinjeni su u proteklom razdoblju od njegovog donošenja određeni previdi koje je potrebno normativno otkloniti,kao npr. reguliranje primjene propisa zaštite na radu u odnosu na samozaposlene osobe, sastav i djelokrug nadležnosti Nacionalnog vijeća za zaštitu na radu, kako bi odista moglo biti savjetodavno tijelo Vlade u području zaštite na radu i zaštite zdravlja radnika, restrukturiranje poslova ministarstva nadležnog za rad u dijelu zaštite na radu i još neke izmjene,što bi trebalo omogućiti da se kroz duže vremensko razdoblje ne zadire u taj propis.
Ono na što je i ovom prilikom potrebno ukazati je, da je u tijeku već osma godina kojom sustav državne administracije potvrđuje neučinkovitost i nezainteresiranost da uredi važno područje usko vezano za zaštitu na radu, a to je zaštita zdravlja na radu. Nema Pravilnika o poslovima s posebnim uvjetima rada, Pravilnika o postupcima pružanja prve pomoći, sredstvima, vrsti i količini sanitetskog materijala koji mora biti osiguran na mjestu rada te načinu i rokovima osposobljavanja radnika za pružanje prve pomoći te Pravilnika o najmanjem broju sati koje je poslodavac obvezan ugovoriti sa specijalistom medicine rada, a koje specijalist medicine rada mora provesti na mjestu rada. Ukoliko tome dodamo i izostanak donošenja Nacionalne strategije zaštite mentalnog zdravlja, koje je posebno ugroženo pojavom pandemije stanje postaje neodrživo i krajnje zabrinjavajuće, te ukazuje na izostanak koordiniranog i sinergijskog djelovanja zaduženih resora unutar Vlade.
U zaštiti na radu i zaštiti zdravlja radnika težište je potrebno usmjeriti na donošenje nedostajućih propisa,njihovo kompletiranje, međusobnu usklađenost i razgraničenje poslova i nadležnosti u sustavu državne uprave, a zatim na praćenje i ustrajnost u provedbi propisa, informiranje i edukaciju, i to svih dionika od poslodavaca, stručnjaka zaštite na radu,radničkih predstavnika, inspektora, zdravstvenih djelatnika do sudaca, a ne na iscrpljivanje kroz učestale promjene propisa radi promjena, čime se narušava stabilnost pravnog sustava,uzrokuje nedovoljno poznavanje propisa i njihove primjene te stvara nesigurnost u ovom području, koje su posljedice nesreće, ozljede i bolesti.
Kako je postalo uobičajeno donošenje zakona i njihovih izmjena, te prepuštanje reguliranja određenih pitanja podzakonskim aktima, u praksi izostaje poštivanje istog kao i navedenih rokova, pa nastaje „pravna praznina“, i to višegodišnja. Kako bi se to ubuduće otklonilo potrebno je jačati stručne kapacitete nositelja pripreme propisa, uključivati u pripremu ne formalno već stvarno stručnu javnost, a podzakonskim aktima regulirati samo ono što je odista potrebno. Pored toga, Vlada i Hrvatski sabor moraju učinkovito nadzirati te procese.
Drugačiji smjer kojim treba djelovati kad su u pitanju propisi potvrđuju i riječi Radovana Dobronića, predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koji je između ostalog rekao: „Stabilnost sustava podrazumijeva stabilnost propisa. Općenito nije dobro da se temeljni zakoni mijenjanu svaku godinu, godinu i pol jer promjena, ako se ozbiljno shvati, zahtijeva i prilagodbu. I to ne samo onih koji su zaduženi da ih provode nego i adresata. Slikovito rečeno, ako svake godine mijenjate propis kako se voze automobili pa jedne godine kažete da svi voze desnom stranom, a nakon dvije godine kažete da se mora voziti lijevom stranom, treću godinu ljudi već neće znati koji propis je na snazi. Pitanje je primjenjuju li suci dobro propise, kao i državni službenici, a i investitorima je primamljivija zemlja koja propise ne mijenja često“, zaključio je predsjednik Vrhovnog suda.
Na prethodno navedeno upozorenje već smo ranije i sami ukazivali u člancima vezanima uz problemtiku zaštite na radu,a ovo samo potvrđuje ispravnost takvog stava.
Stalne promjene propisa stvaraju teškoće u primjeni od strane poslodavaca te uzrokuju često puta propuste bez stvarne namjere, a istovremeno predstavljaju problem i za zaposlenike i radničke predstavnike, kao i za rad inspektora, vještaka i sudaca.
Vrijeme je da u području zaštite na radu i zaštite zdravlja radnika, kao području od posebnog društvenog interesa, uspostavimo stabilan, razumljiv, primjenjiv i učinkovit pravni okvir,koji će omogućiti i poticati ključne dionike na unaprjeđivanje sigurnosti i zdravlja na radu,a to je posebno značajno u okolnostima brzih promjena u svijetu rada i pojave novih rizika.
Vitomir Begović
