Prema definiciji Međunarodne organizacije rada (ILO) socijalni dijalog uključuje sve vrste pregovora, savjetovanja ili jednostavno razmjene informacija između ili među predstavnicima vlada, poslodavaca i radnika, o pitanjima od zajedničkog interesa koja se odnose na ekonomsku i socijalnu politiku. Dijalog može postojati kao tripartitni proces, s vladom kao službenom stranom u dijalogu ili se može sastojati od bipartitnih odnosa samo između predstavnika radnika i uprave, odnosno organizacija sindikata i organizacija poslodavaca. Procesi socijalnog dijaloga mogu biti neformalni ili institucionalizirani, a često je kombinacija to dvoje. Može se odvijati na nacionalnoj, regionalnoj ili razini poduzeća.
Glavni cilj samog socijalnog dijaloga je promicanje izgradnje konsenzusa i demokratske uključenosti među glavnim dionicima u svijetu rada. Uspješne strukture i procesi socijalnog dijaloga imaju potencijal za rješavanje važnih gospodarskih i društvenih pitanja, poticanje dobrog upravljanja, unaprjeđenje socijalnog i industrijskog mira i stabilnosti te poticanje gospodarskog napretka.
Da bi se socijalni dijalog kvalitetno odvijao, moraju postojati:jake, neovisne organizacije radnika i poslodavaca s tehničkim kapacitetom i pristupom relevantnim informacijama za sudjelovanje u socijalnom dijalogu;politička volja i opredijeljenost za uključivanje u socijalni dijalog svih strana;poštivanje temeljnih prava slobode udruživanja i kolektivnog pregovaranja i odgovarajuća institucionalna podrška.
Čak i kada su dominantni odnosi formalno bipartitni, država ima ulogu u pružanju bitne potpore procesu kroz uspostavu zakonskih, institucionalnih i drugih okvira koji omogućuju stranama da se učinkovito angažiraju.
Učinkovit socijalni dijalog između vlada, organizacija poslodavaca i radnika, te zdravi industrijski odnosi, sredstva su za promicanje socijalne pravde, uključivog gospodarskog rasta, poboljšanih plaća i uvjeta rada te održivih poduzeća. Kao instrumenti dobrog upravljanja na svim razinama, od lokalne do globalne, potiču poticajno okruženje za ostvarivanje dostojanstvenog rada za sve.
Kako izabrati odgovarajući model ? Ne postoji “jedna veličina za sve” model socijalnog dijaloga koji se može spremno prenijeti iz jednog konteksta u drugi. Postoji bogata raznolikost iskustava i praksi socijalnog dijaloga diljem svijeta. Prilagodba socijalnog dijaloga određenom kontekstu ključna je za osiguranje potpunog vlasništva uključenih strana i održivosti procesa. Iako se praksa socijalnog dijaloga može razlikovati od zemlje do zemlje, sloboda udruživanja i učinkovito priznavanje prava na kolektivno pregovaranje ključni su preduvjeti za učinkovit socijalni dijalog u bilo kojem nacionalnom kontekstu.
Kakva su iskustva u Hrvatskoj? Vlada Republike Hrvatske uz podršku udruga sindikata i poslodavaca donošenjem Uredbe 13. rujna 2001. godine osnovala je Ured za socijalno partnerstvo u Republici Hrvatskoj,kako bi omogućila inastitucionalne, stručne, tehničke i kadrovske uvjete za razvoj i unapređivanje socijalnog dijaloga i razvoj partnerstva od nacionalne do lokalne, te razine poduzeća i ustanova. Ured je službeno započeo s radom 5.prosinca 2001.godine
Suradnja socijalnih partnera intenzivno se odvijala u okviru nacionalnog Gospodarsko-socijalnog vijeća,stručnih povjerenstava kao radnih tijela, zatim, putem niza drugih povremenih ili stalnih stručnih skupina,te ostalih institucionalnih oblika stalnog dijaloga socijalnih partnera.Dijalog je uspostavljen i u okviru upravnih vijeća pojedinih nacionalnih institucija,sudjelovanjem predstavnika poslodavaca i sindikata u radnim tijelima Hrvatskog sabora.Na razini jedinica lokalne, odnosno područne/regionalne samouprave, osnovana su Gospodarsko-socijalna vijeća,uspostavljen je i sustav rješevanja kolektivnih radnih sporova.
Ured za socijalno partnerstvo obavljao je stručne poslove (izradu analiza,pripremu radnih podloga,radnih materijala, i sl.) za potrebe Gospodarsko-socijalnog vijeća, ali i sve druge poslove bitne za razvoj bipartitnoga i tripartitnoga socijalnog dijaloga. Ured je organizirao i provodio programe stručne edukacije za predstavnike socijalnih partnera, a realizirao je i jedan od izuzetno važnih projekata, i stvorio preduvjete za razvoj i primejenu sustava rješavanja individualnih radnih sporova u RH. Ured je uspješno surađivao s Europskim gospodarskim i socijalnim odborom i drugim institucijama.
Na takav način postavljeni su čvrsti temelji hrvatskog modela socijalnog partnerstva,koja iskustva su korištena i za edukaciju socijalnih partnera u drugim zemljama.
Međutim, nakon gotovo 10 godišnjeg uspješnog rada, Ured za socijalno partnerstvo je prestao s radom početkom 2012.godine i njegove poslove preuzelo je ministarstvo nadležno za rad u okviru posebne službe, koja je prije par godina prevedena u sektor, ali bez bitnih organizacijskih i kadrovskih promjena,te potrebne samostalnosti i utjecaja.Navedenoj odluci nije prethodila nikakvova analiza, rasprava ,argumenti, već politička odluka provedena kroz novi ustroj državnih tijela.
I moralo je proći gotovo 12 godina da bi se pitanje Ureda za socoijalno partnerstvo ponovno otvorilo. U mjesecu srpnju 2023. godine, prilikom rasprave na sjednici Gospodarsko-socijalnog vijeća usvojen je zaključak, u kojem se navodi da je „Vlada Republike Hrvatske, prepoznajući važnost socijalnih partnera i njihov veliki doprinos u rješavanju gospodarskih i socijalnih pitanja i izazova, svjesna potrebe jačanja i unaprjeđenja rada Gospodarsko-socijalnog vijeća te će u suradnji sa socijalnim partnerima poduzeti sve potrebne korake kako bi se ponovno uspostavio Ured za socijalno partnerstvo, a u cilju jačanja pozicije Gospodarsko-socijalnog vijeća te bolje suradnje s Europskim gospodarskim i socijalnim odborom i drugim nacionalnim gospodarsko-socijalnim vijećima“.
Argument da ovaj zaključak neće ostati samo dobra i opravdana namjera,već i stvarnost, objavio je mandatar Vlade Andrej Plenković, prilikom predstavljanja programa nove Vlade u Hrvatskom saboru, pri tom rekavši: „Osnovat ćermo poseban Ured Vlade za socijalno partnerstvo,čime će se dodatno unaprijediti razina socijalnog dijaloga“. I tako nakon gotovo 13 godina trebalo bi ponovno saživjeti tijelo državne uoprave koje nije niti trebalo prestati postojati i djelovati.
Svakako da iz tog slučaja treba izvući pouke. Naime, slična situacija dogodila se i ne tako davno s područjem vrlo važnim za radnike, poslodavce i državu. Donošenjem novog Zakona o zaštiti na radu u srpnju 2014. godine utvrđena je obveza osnivanja središnje nacionalne javne ustanove za zaštitu na radu.U ožujku 2015.godine osnovan je Zavod za unapređivanje zaštite na radu,koji je izuzetno uspješno ostvarivao svoje zadaće.Ali naprasnim zaključkom Vlade od 2. kolovoza 2018. godine, a zatim brzinskim izmjenama Zakona o zaštiti na radu pred sam kraj godine, ova ustanova je prestala s radom 31. prosinca 2018.godine.I u ovom slučaju sve poslove Zavoda trebalo je preuzeti ministarstvo nadležno za rad.I ponovno je izostala stručna i agumentirana rasprava,socijalne partnere nitko ništa nije pitao, niti uvažio njihovo mišljenje, a u ovom slučaju, čak se nije prihvatilo i mišljenje i stav resornog nadležnog ministarstva za rad, koje je naglasilo da Zavod kvalitetno radi te da i dalje treba ostati djelovati kao samostalna javna ustanova.Istovremeno ostale su ili su čak osnovane neke institucije i tijela, koja apsolutno nisu potrebna i nisu opravdala postojanje.
Nadajmo se da će sindikati i poslodavci otvoriti pitanje ponovne uspostave javne ustanove, koja bi po uzoru na druge zemlje trebala obuhvatiti i integrirati cjelovito područje sigurnosti i zdravlja na radu, kao jedno od najvažnijih radnih i ljudskih prava. I za takav proces ne bi trebalo čekati godine, već to učiniti odmah, kako bi Vlada u narednoj godini stvoriols uvjete za provedbu.
Vitomir Begović
