Na 110. redovitom zasjedanju Međunarodne konferencije rada održanom u lipnju ove godine usvojena je rezolucija kojom je sigurno i zdravo radno okruženje uvršteno među temeljna načela i prava u području rada (uz već postojećih osam).
Konvencija 155. govori o izradi nacionalne politike zdravlja i sigurnosti na radu zajedno sa sindikatima i organizacijama poslodavaca, a Konvencija 187. govori o promicanju “stalnog poboljšanja sigurnosti i zdravlja na radu kako bi se spriječile ozljede na radu, bolesti i smrti”.
U potpunosti su obvezu ratifikacije obje konvencije ispunile Španjolska, Belgija, Portugal, Švedska, Češka, Slovačka, Danska, Finska, Slovenija, Luksemburg i Cipar.
Obje konvencije nisu ratificirale Italija, Poljska, Rumunjska, Bugarska, Litva, Estonija i Malta, dok su jednu, ali ne i drugu konvenciju ratificirale Njemačka, Francuska, Nizozemska, Grčka, Austrija, Mađarska, Hrvatska, Irska i Latvija.
Hrvatska nije ratificirala Konvenciju 187, koja se odnosi na promicanje “stalnog poboljšanja sigurnosti i zdravlja na radu kako bi se spriječile ozljede na radu, bolesti i smrti”.
Zamjenik glavnog tajnika ETUC-a (Europske konfereracije sindikata) Claes-Mikael Stahl istaknuo je: “ETUC poziva 16 država članica koje nisu ratificirale jednu ili obje konvencije, da pokažu predanost tome da svijet učine boljim mjestom. Iskreno, sramotno je i neugodno da sve države EU-a ne podupiru pokušaje međunarodne zajednice da zdravlje i sigurnost na radu učine temeljnim svjetskim pravom. Nepodupiranje zdravog i sigurnog rada u ostatku svijeta u konačnici potkopava zdravlje i sigurnost u Europi.
Učinivši zdravlje i sigurnost na radu temeljnim pravima, MOR je osigurao odgovornost tvrtki za zdravlje i sigurnost na radu u svojim opskrbnim lancima u skladu sa svim zakonima o „dužnoj pažnji” ili „održivom korporativnom upravljanju”, kao što je onaj koji je predložila EU“.
Nadajmo se da će Hrvatska žurno ispuniti ovu važnu obvezu, tim prije što aktualni pokazatelji,demografski i drugi trendovi ukazuju koliko je to važno za dobrobit radnika, njihovih obitelji,društvene zajednice , održivost i stabilnost zdravstvenog i mirovinskog sustava, te gospodarski rast i razvoj.
Isto se odnosi i na obvezu konačnog donošenja podzakonskih propisa nakon više od 8 godina nečinjenja, kao i na nužnost dopune i usklađivanja Zakona o zaštiti na radu i određenih drugih propisa.
Istodobno i aktualne odredbe o izmjenama i dopunama Zakona o radu koje su u saborskoj proceduri (rad od kuće, rad na izdvojenom mjestu rada,dopunski rad, pravo na isključenje nakon radnog vremena, platformski rad, rad putem agencija) moraju biti prije svega usklađene sa mjerama sigurnosti i zdravlja na radu.
Kako je najavljena i „reforma zdravstva“, a u e-savjetovanju su i zakoni o zdrvstvenom osiguranju i zdravstvenoj zaštiti, prilika je za promjene u sustavu osiguranja zdravlja na radu uvođenjem modela „bonus-malus“, te stvaranju potrebnih uvjeta za unapređenje rada medicine rada.
Pozitivan i proaktivan odnos prema sigurnosti i zdravlju na radu, kao temeljnom ljudskom i radnom pravu obveza je svih; države, poslodavaca, rukovoditelja na svim razinama, stručnjaka i zdravstvenih radnika, sindikata, radničkih vijeća, odbora za zaštitu na radu i naravno samih radnika.
Zato je osobito značajno uspostaviti i razvijati kulturu sigurnosti i zdravlja na radu,informiranjem i kontinuiranom edukacijom.
Ovih dana kao i svake godine uoči tradicionalne godišnje nacionalne konferencije o sigurnosti i zdravlju na radu,za koju su prijave u tijeku, a koja se održava 8.prosinca 2022., stručnjaci za zaštitu na radu, ovlaštenici poslodavaca i povjerenici radnika za zaštitu na radu, zainteresirani su za sudjelovanje na ovom skupu koji uključuje uz niz najaktualnijih i životnih tema te četiri radionice sa praktičnim sadržajima i iskustvima iz Austrije, Slovenije i Hrvatske.
Prema članku 22. Zakona o zaštiti na radu „Poslodavac je obvezan omogućiti stručnjaku zaštite na radu stručno usavršavanje iz zaštite na radu i snositi troškove toga osposobljavanja“.
Nadalje člankom 29. Zakona određeno je da se „Poslodavac, odnosno njegov ovlaštenik moraju biti osposobljeni i moraju se stručno usavršavati iz područja zaštite na radu“, a obveza je osposobljavanje ovlaštenika i povjerenika radnika za zaštitu na radu provoditi tijekom radnog vremena o trošku poslodavca“.
Cjeloživotno učenje, osposobljavanje i stručno usavršavanje u području sigurnosti zdravlja na radu nema alternative, i zato treba biti standard koji primjenjuju svi poslodavci potičući i omogućavajući svojim zaposlenicima koji djeluju u ovom području stjecanje novih znanja i vještina. Ulaganje u znanje, u prevenciju sigurnosti i zdravlja na radu, najbolji je način višestrukog povrata uloženog i zauzimanja za dobrobit radnika.
Vitomir Begović
