Nakon dvije godine snažnih inflacijskih pritisaka, podaci s kraja 2025. jasno pokazuju da se inflacija u Hrvatskoj postupno smiruje. Godišnja stopa harmonizirane inflacije u prosincu je pala na 3,8 posto, uz pad cijena u svim glavnim kategorijama – osobito hrane i energenata. Istodobno, proizvođačke cijene bez energenata rastu tek 1,4 posto, što je najniža razina u više od godinu dana i jasan signal slabljenja troškovnih pritisaka u cijelom proizvodnom lancu.
Slični trendovi vidljivi su i u eurozoni, gdje usporavanje gospodarske aktivnosti, pad cijena energenata i silazna putanja FAO indeksa cijena hrane dodatno potvrđuju da se inflacijski val bliži kraju. Europska središnja banka pritom očekuje i niže cijene nafte, plina i električne energije u idućim godinama, što dodatno smanjuje rizik od novog inflacijskog ubrzanja.
U domaćem kontekstu, niža inflacija odraz je i hlađenja tržišta rada. Nakon snažnog vala povećanja plaća, ponajprije u javnom sektoru, rast zaposlenosti usporava, kreditna aktivnost slabi, a realna potrošnja stranih turista više ne daje poticaj kao prethodnih godina. Maloprodaja je u drugoj polovici 2025. realno rasla tek oko 2,5 posto – osjetno sporije nego u mediteranskim članicama EU-a.
U takvim okolnostima, administrativne mjere kontrole cijena sve više gube ekonomsku logiku. Širenje liste zamrznutih cijena ne samo da stvara dodatne troškove za poduzetnike, nego i narušava tržišne odnose te dugoročno slabi domaću proizvodnju. Iskustva drugih zemalja, osobito Mađarske, pokazuju da dugotrajni “price-capovi” dovode do nestašica, rasta uvoza i naglih cjenovnih skokova nakon njihova ukidanja. Unatoč višegodišnjim ograničenjima, Mađarska danas bilježi najviši trogodišnji prosjek inflacije hrane u Europskoj uniji.
No, popuštanje inflacije ne znači i kraj problema. Hrvatska će i u 2026. imati višu stopu inflacije od prosjeka euro područja – procjenjuje se oko 3,4 posto – ponajprije zbog rasta cijena usluga i snažnog rasta ukupnih primanja. Od 2019. realna primanja zaposlenih porasla su 26 posto, dvostruko brže od produktivnosti, dok je udio troška rada u BDP-u dosegnuo gotovo 50 posto, iznad prosjeka EU-a. Analize Hrvatske narodne banke potvrđuju da upravo trošak rada već dvije godine predstavlja glavni izvor inflacijskih pritisaka, dok profitne marže poduzeća inflaciju zapravo ublažavaju.
Ako se želi trajno smanjiti inflacijski jaz u odnosu na eurozonu, rješenja leže izvan kratkoročnih administrativnih intervencija. Ključni izazovi su usklađivanje rasta plaća s produktivnošću – osobito u javnom sektoru – jačanje domaće proizvodnje hrane, porezno rasterećenje prehrambenih proizvoda te zamjena širokih, skupih poticaja ciljanim mjerama za socijalno najugroženije skupine.
U uvjetima inflacije potaknute rastom troška rada, standard građana dugoročno se ne jača zamrzavanjem cijena ni administrativnim rastom plaća, nego razboritom poreznom politikom, produktivnošću i stabilnim tržišnim okvirom. Inflacija možda popušta, ali račun za pogrešne politike još nije u cijelosti stigao.
