Nakon što su proglašeni neradnicima, nakon što neće imati prilike osjetiti blagodati porezne reforme kroz povećanje plaća jer su im plaće premizerne da bi uopće bile u poreznim škarama, hrvatski će radnici sada biti zamijenjeni jeftinijim radnicima iz trećih zemalja.
Zašto? Zato što je radnik-migrant, na žalost, spreman raditi za nižu plaću, u svakakvim uvjetima rada, bez suvišnih pitanja, bez članstva u sindikatu, … a Vlada uredno otvara granice za takav, jeftiniji i fleksibilniji rad. Jer to traže poslodavci.
Prijedlog odluke o utvrđivanju godišnje kvote dozvola za zapošljavanje stranaca za 2017. godinu ugledao je svjetlost dana. Predložena kvota iznosi ukupno 7.026, od čega je 1.800 za produženje već izdanih dozvola, a 5.211 za nove dozvole u deset sektora i nešto više od 40 zanimanja. Kvota je gotovo triput manja od one koju su tražili poslodavci (23.707), ali više nego dvostruko veća od ovogodišnje (3.100) – iako se niti ona nije u cijelosti potrošila!
Savez samostalnih sindikata Hrvatske odlučno se protivi takvu prijedlogu jer Vlada već godinama ne radi ništa na rješavanju problema.
Čini se da joj je donijeti odluku najlakše! Međutim, temelj odluke o kvoti za strane radnike nije i ne smije biti anketa poslodavaca, već ono što Vlada priznaje da ne može osigurati gospodarstvu! Želi li i ova Vlada priznati da nije u stanju voditi politiku zapošljavanja kao integriranu javnu politiku i na tome povezati različita ministarstava i javne ustanove, zajedno sa socijalnim partnerima?
Nije sporno da će kvota i migracija uvijek biti i da će Hrvatskoj, kao i drugim zemljama, trebati radnika u pojedinim zanimanjima koja se, iz različitih razloga, ne mogu popuniti domaćim radnicima. No želi li Vlada zaista reći da ne možemo obrazovati ni osposobiti radnike za ključna zanimanja u temeljnim granama hrvatskog gospodarstva kao što su turizam, graditeljstvo i brodogradnja – i to pored trenutnih 235.00 nezaposlenih?
Dodatno se možemo zapitati zašto Vlada ima dvostruke kriterije: za 2016. je odobrila „uvoz“ primjerice zavarivača i brodomontera, ali istovremeno ne „uvozi“ liječnike kojih također nedostaje, nego ih je spremna dodatno platiti. Zašto ne i zavarivače, zidare i konobare?
SSSH godinama traži dostupnost popisa poslodavaca koji traže strane radnike i popisa poslodavaca kojima su izdane radne dozvole te njihovo povezivanje, dubinsku analizu i praćenje trendova, te pojačani nadzor.
Tražimo da se problem nedostatka radne snage napokon počne sustavno rješavati, i to putem osposobljavanja za poznatog poslodavca i ubrzavanja prekvalifikacije i dokvalifikacije radnika (primjerice HZZ osposobljava zavarivače za pet mjeseci umjesto za pet tjedana!), priznavanje znanja stečenog kroz praksu odnosno neformalnim putem, te povećanje cijene rada posebice za deficitarna zanimanja, kako bi hrvatski radnici ne samo ostajali već se i vraćali kući.
