Svijet rada postaje sve fleksibilniji i agilniji. Rad na daljinu postao je sastavni dio radnog okruženja. Prema podacima iz Ankete o radnoj snazi (Eurostat), obujam rada na daljinu u EU iz godine u godinu raste, pa je u 2019. njegov udio porastao na 11 posto, 2020. na 18 posto, a 2021. na 22 posto.
Tijekom pandemije upoznali smo se s prednostima i manama ovakvog načina rada. Danas sve više zaposlenika koji rade na daljinu uviđa koliko im je teško odvojiti se od elektroničkih uređaja izvan radnog vremena i tijekom godišnjeg odmora te odvojiti svoj profesionalni i privatni život.
Digitalni alati povećali su učinkovitost i fleksibilnost za poslodavce i radnike, ali i doveli do kulture „stalne povezanosti na mrežu”, pri čemu su radnici lako dostupni u bilo kojem trenutku i bilo gdje, uključujući izvan radnog vremena.
Europski parlament želi zaštititi temeljno pravo zaposlenika da se isključe s posla i ne budu dostupni izvan radnog vremena. Parlament je 21. siječnja 2021. pozvao Komisiju da osmisli zakon kojim se zaposlenicima izvan radnog vremena omogućuje isključivanje s posla bez posljedica te utvrđuju minimalni standardi za rad na daljinu.
Parlament je poručio da prekidi slobodnog vremena i produljenje radnog vremena mogu povećati rizik od neplaćenog prekovremenog rada, imati negativne posljedice na zdravlje, ravnotežu poslovnog i privatnog života te je pozvao na donošenje mjera.
Poslodavci ne smiju zahtijevati od radnika dostupnost izvan radnog vremena, a suradnici se trebaju suzdržati od kontaktiranja kolega vezano za posao. Države članice EU-a trebaju osigurati da su radnici koji koriste svoje pravo na isključivanje zaštićeni od negativnih posljedica te da postoje mehanizmi za rješavanje pritužbi ili kršenja prava na isključivanje.Učenje i osposobljavanje na daljinu trebaju se smatrati radnom aktivnošću i ne smiju se odvijati u slobodno vrijeme bez odgovarajuće naknade.
Oscar Vargas Liave (Eurofound) na svom blogu upozorava da rad na daljinu potiče kulturu duljeg radnog vremena i dostupnosti izvan standardnog radnog vremena.
Neke zemlje članice EU-a stoga su već ozakonile pravo na isključenje, dok druge još proučavaju tu mogućnost; dok su treći odlučili to pitanje prepustiti socijalnim partnerima ili tvrtkama.
Kako je u Hrvatskoj do 11. kolovoza u tijeku e-savjetovanje o izmjenama i dopunama Zakona o radu prilika je i ovo pitanje na odgovarajući način regulirati.
Iako pravo na isključenje mora biti definirano nacionalnim zakonodavstvom, kolektivnim ugovorima i politikama tvrtki, bez kulture i svijesti poslodavaca i radnika bit će teško u brzim tehnološkim promjenama pronaći pravu ravnotežu između profesionalnog i privatnog života.
Vitomir Begović
