Proteklih dana problematika minimalnih plaća bila je u središtu interesa hrvatske Vlade i Europske komisije. Uredbom Vlade o visini minimalne plaće određeno je da će minimalna neto plaća u Hrvatskoj od 1. siječnja iznositi 3.400 kuna.
To je 150 kuna više nego 2020. godine, te je je od početka mandata 2016. godine minimalna plaća povećana za 1.130 kuna u bruto te 904 kuna u neto iznosu.
Minimalna plaća za 2020. godinu u neto iznosu iznosila je 3.250 kuna, u bruto iznosu 4.062,51 kune, u trenutku predlaganje njezine visine iznosila je 46,49 posto prosječne bruto plaće u pravnim osobama u Republici Hrvatskoj i to od siječnja do srpnja 2019. godine, prema podacima Državnog zavoda za statistiku.
Kako je došlo do izmjena obračuna i rasta bruto plaća, ona trenutno iznosi 44,25 posto prosječne bruto plaće s obzirom na razdoblje u prvih sedam mjeseci ove godine te je Stručno povjerenstvo za praćenje i analizu kretanja minimalne plaće predložilo da se iznos minimalne bruto plaće za 2021. utvrdi u rasponu od trenutnog iznosa bruto minimalne plaće do 4.407,82 kune.
Istovremeno Europska komisija je predložila direktivu čiji je cilj povećati minimalne plaće i učiniti ih primjerenim troškovima života jer su u većini članica EU-a nedostatne za pristojan život. “Danas predlažemo okvir za minimalne plaće uz puno poštovanje nacionalnih tradicija i slobode socijalnih partnera. Poboljšanje radnih i životnih uvjeta neće zaštiti samo radnike, nego i poslodavce koji isplaćuju pristojne plaće, te će stvoriti temelje za pravedan, uključiv i održiv oporavak”, izjavila je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen.
Minimalne plaće postoje u svim zemljama članicama. U 21 članici, među njima i Hrvatskoj, one se propisuju zakonom, a u šest zemalja (Austriji, Cipru, Danskoj, Finskoj, Italiji i Švedskoj) minimalne plaće se dogovaraju u kolektivnim pregovorima.
U većini zemalja članica minimalne plaće nisu adekvatne i Komisija ovim prijedlogom želi osigurati veću adekvatnost tih plaća.
Cilj direktive nije usklađivanje razine minimalnih plaća unutar EU-a niti uspostava jednoobraznog mehanizma za određivanje minimalnih plaća u državama članicama, jer Unija u tim pitanjima nema nadležnost. Cilj je uspostaviti minimalne uvjete za određivanje adekvatne minimalne plaće s jasnim i stabilnim kriterijima, koji će biti redovito i pravodobno dopunjavani te osigurati uključenost socijalnih partnera.
Komisija se umjesto preporuka, koje su neobvezujuće, odlučila za direktivu, zakonodavni akt EU-a koji definira cilj koji se želi postići, a zemlje članice su autonomne u izboru načina na koji će taj cilj ispunjavati. Jednom kada se konačni tekst direktive ispregovara između Vijeća i Parlamenta, države članice imati će dvije godine da je transponiraju u svoja zakonodavstva.
Zemlje koje minimalne plaće dogovaraju kroz kolektivne pregovore, u pravilu imaju manje radnika s minimalnim plaćama i koje su uglavnom veće nego u zemljama u kojima se to zakonski propisuje, pa Komisija iz tih razloga preporučuje kolektivno pregovaranje.
Zemlje koje minimalne plaće propisuju zakonom trebaju uspostaviti jasne, transparentne i stabilne kriterije za određivanje adekvatnosti minimalnih plaća. Ti kriteriji trebaju uključivati barem kupovnu moć minimalnih plaća i uzimati u obzir poreze i socijalne benefite, opći rast bruto plaća, razvoj produktivnosti.
Europska konfederacija sindikata smatra da minimalna plaća ne bi smjela biti niža od 50 posto prosječne plaće i od 60 posto medijalne plaće u nekoj zemlji, što su i zacrtani ciljevi Europske unije.
Krovna poslodavačka organizacija BusinessEurope nije protiv nekih smjernica EU-a o tim osjetljivim pitanjima, ali potiče institucije EU-a da slijede ciljeve tražene putem pravno neobvezujućeg alata poput Preporuke Vijeća.
Vitomir Begović
