Trenutno se nalazimo u izazovnom vremenu koje uz zabrane okupljanja i ograničavanje kretanja, svakako pred poslodavce i zaposlenike stavlja izazov glede organizacije rada od kuće, odnosno organizacije rada u posebnim uvjetima, a koje su u skladu s odredbama Zakona o zaštiti na radu, te preporukama Nacionalnog stožera za civilnu zaštitu. S obzirom na činjenicu da rad od kuće nije moguće organizirati u svim djelatnostima, kao što je na primjer proizvodni sektor, potrebno je upoznati se s pravnim aspektom organizacije rada u posebnim uvjetima.
Naime, sukladno odredbi čl. 17. Zakonu o zaštiti na radu (NN 71/14, 118/14, 96/18) poslodavac je obvezan organizirati i provoditi zaštitu na radu, vodeći pri tome računa o prevenciji rizika te provoditi prevenciju u svim radnim postupcima, pri čemu mora osigurati radnicima najveću moguću razinu zaštite na radu.
U vidu provođenja zaštite na radu, poslodavac mora poštivati osnovna pravila zaštite na radu uređena čl. 12. Zakona o zaštiti na radu (NN 71/14, 118/14, 96/18). U konkretnom slučaju sa situacijom oko korona virusa, može se smatrati kako posebno dolazi do izražaja obveza poslodavca da mora osigurati čistoću, zaštitu od fizikalnih, kemijskih i bioloških štetnih djelovanja te osigurati prostorije i uređaje za osobnu higijenu.
Ukoliko se rizici za sigurnost i zdravlje radnika ne mogu ukloniti ili se mogu samo djelomično ukloniti primjenom osnovnih pravila, sukladno odredbi čl. 13. Zakona o zaštiti na radu (NN 71/14, 118/14, 96/18) dodatno se primjenjuju posebna pravila zaštite na radu. Posebna pravila uređena su čl. 13. st. 2. i 3. istog zakona, a jedna od njih je organizacija radnog vremena i korištenje odmora.
Vezano za organizaciju radnog vremena, preporuča se organiziranje rada u smjenama, na način da se izbjegne susret između zaposlenika koji rade u različitim smjenama te se na taj način prepolovi ili barem znatno smanji broj ljudi s kojima se ostvaruje neki oblik neposrednog kontakta, a samim time i mogućnost zaraze.
U ovom slučaju ne mora biti nužno riječ o radu u dvije smjene u istom danu, već se može regulirati da se smjene izmjenjuju na tjednoj bazi. Navedena mjera je primjenjiva i na poslodavce s većim brojem zaposlenih kao i na poslodavce s manjim brojem zaposlenih. Tijekom primjene iste, moguće je i skraćivanje radnog vremena.
Vidljivo je kako su obveze poslodavca propisane vrlo jasno i precizno, ali koja su prava radnika ukoliko se poslodavac ne pridržava navedenih propisa?
Sukladno Zakonu o radu (NN 93/14, 121/17, 98/19), poslodavac je dužan osigurati radniku uvjete za rad na siguran način i na način koji ne ugrožava zdravlje radnika, u skladu s posebnim zakonom i drugim propisima.
Nadalje, čl. 95. st.4. Zakona o radu propisuje kako radnik koji odbije raditi zbog neprovedenih propisanih mjera zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, ima pravo na naknadu plaće za vrijeme dok se ne provedu propisane mjere zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, ako za to vrijeme ne obavlja druge odgovarajuće poslove.
Iz navedenog proizlazi da u slučaju da poslodavac ne provodi mjere zaštite zdravlja i sigurnosti, zaposlenik ima pravo na naknadu plaće, ukoliko u situaciji kada poslodavac nije osigurao rad u odgovarajućim uvjetima, odbije doći na posao. Međutim, moguće je da poslodavac neće poštivati odredbe Zakona o radu, te može otkazati sklopljeni ugovor o radu.
U slučaju prekida radnog odnosa, zaposlenik ima pravo na primanja s burze, ako nije riječ o otkazu koji je uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika ili izvanrednom otkazu.
Vrlo vjerojatno je da će poslodavac posegnuti upravo za jednim od dva opisana otkaza. U oba slučaja, zaposlenik ima pravo na sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa koji je uređen čl.133 Zakona o radu. Navedeni članak određuje sljedeće:
„(1) Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava.
(2) Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom.
(3) Zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa.
(4) Ako je zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu predviđen postupak mirnoga rješavanja nastaloga spora, rok od petnaest dana za podnošenje tužbe sudu teče od dana okončanja toga postupka.“
Uzimajući u obzir trenutnu situaciju zasigurno je bitno osigurati mjere zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, poštivajući odredbe
Zakona o zaštiti na radu, Zakona o radu i odluka Nacionalnog stožera za civilnu zaštitu, zbog dobrobiti cijelog društva i očuvanja s jedne strane zdravlja svih, a s druge strana nastavka rada u posebnim uvjetima kako poslovni subjekti ne bi trpili ekonomsku štetu. Naime, pred poslodavcima stoji veliki izazov balansiranja između navedenih ciljeva i vrijeme će svakako pokazati tko je u tome uspio. U pogledu povreda navedenih propisa i zaštite koju su zaposlenici odnosno radnici uspjeli ostvariti putem sudske zaštite, ostaje nam pričekati i vidjeti kakva će biti sudska praksa, obzirom se Republika Hrvatska, a niti puno starije države, nisu susrele s jednim problemom koji je pogodio skoro svaku državu u svijetu u skoro svakom njezinom segmentu.
Autori: Valentina Koturić Dumanowska, mag.iur i Fran Papac, mag.iur
Petrić & Kajić odvjetničko društvo d.o.o., e-mail: info@petric-kajic.hr, www.petric-kajic.hr
Trnjanska cesta 37, 10000 Zagreb
T: +385 1 48 43 023
F: +385 1 48 43 439
