Hrvatska udruga poslodavaca upozorila je na konferenciji za medije da će usvajanje Konačnog prijedloga ovršnog zakona, u postojećem obliku, proizvesti multiplikativne negativne učinke za pravosudni sustav i gospodarstvo Hrvatske.
O Konačnom prijedlogu zakona kao i njegovim učincima na konferenciji za medije govorili su Davor Majetić, glavni direktor Hrvatske udruge poslodavaca, Ante Župić, partner Župić i partneri, izv. prof. dr. sc. Aleksandra Maganić, Pravni fakultet Zagreb, Barbara Cerinski, direktorica Eos Matrix.
„Koncept da se ovrhe na temelju vjerodostojne isprave vrate u nadležnost i rad sudova (kao što je to bilo ranije), uz, i dalje značajno angažiranje javnih bilježnika, HUP ne smatra dobrim rješenjem – naprotiv, korakom unatrag za poslovnu sigurnost, stabilno i uravnoteženo kolanje dobara u gospodarstvu te primarno ugrožavanje i sada već značajno preopterećenih sudova.“ – istaknuo je u uvodnom dijelu Davor Majetić, glavni direktor Hrvatske udruge poslodavaca.
Stoga, prema mišljenju HUP-a, Nacrt konačnog prijedloga ovršnog zakona (dalje u tekstu: Prijedlog zakona) ne nudi niti brži, niti jednostavniji, a niti jeftiniji sustav ovršnih postupaka na temelju vjerodostojne isprave, već će rezultirati višestrukim produljenjem vremena potrebnog za ishođenje pravomoćnog rješenja o ovrsi (primjerice umjesto dosadašnjih okvirnih 30 dana biti će potrebno najmanje 6 mjeseci i to uz pretpostavku neosporavanja tražbine i uredne dostave), preopterećenošću sudova (znatno je veći broj trenutno nadležnih javnobilježničkih ureda u odnosu na broj sudova koji će biti stvarno nadležni za provođenje ovršnih postupaka), kompliciranijim postupkom (uslijed nepotrebne “dvostruke kontrole” dopuštenosti i osnovanosti prijedloga za ovrhu te dvostrukog prava na osporavanje tražbine u korist ovršenika), poskupljenjem ovršnog postupka (usporavanje i produljenje trajanja samog postupka neminovno dovodi do poskupljenja postupka uslijed duljeg tijeka zateznih kamata koje terete ovršenika).
Davor Majetić: „Pokušali smo ukazati Ministarstvu pravosuđa dileme vezane uz članke zakona za koje HUP smatra da moraju biti dorađeni. Postupak ovrhe je loš jer nema predvidljivosti niti stabilnosti i ovršni postupak s ovim prijedlogom postaje skuplji. Međutim, uz sve napore da se izmijeni, konačni prijedlog je ipak upućen u Hrvatski sabor te smo se dodatno odlučili obavijestiti sve saborske zastupnike koje negativne efekte će novi Ovršni zakon imati na vjerovnike, dužnike, pravosudni sustav i cijelo gospodarstvo Hrvatske. Posljedice mogu otići i u smjeru da se ponovo pokrene rast nelikvidnosti u zemlji te dodatno ugrozi pravna sigurnost što će loše utjecati na poduzetnike i njihove zaposlenike, na još lošiju naplatu potraživanja te će još više pogoršati položaj dužnika koji će na kraju morati u konačnici platiti ukupan trošak dugog ovršnog procesa.“
Ante Župić: „Novi Ovršni zakon pada na teret dužnika, koji nema mogućnost procjene troškova postupka te nema mogućnost zaustaviti postupak. Ovrha se treba naplatiti, ali se treba čuvati pozicija ovršenika i njegovo dostojanstvo. U dosadašnjem postupku, s obzirom na vrijeme trajanja troškovi su bili minimalni. Novi postupak trajat će najmanje šest mjeseci, a u tom periodu cijelo vrijeme teku zatezne kamate. Imamo stoga dva učinka; vrijeme ide i dug raste, a vjerovnik se ne naplaćuje. Cjelokupan proces utječe na likvidnost vjerovnika i poskupljuje ovrhu. To znači pola milijuna novih predmet na sudovima. Sad imamo oko 15.000 neriješenih predmeta, a slijedom novog zakona broj neriješenih predmeta popet će se na 500.000“
Naime, za 700.000 ovršnih postupaka temeljem vjerodostojne isprave (a koliko ih se prema javno dostupnim podacima u Republici Hrvatskoj godišnje pokrene), ukoliko glavnica primjerice iznosi 200,00 kn, iznos duga bi se za razdoblje od 6 mjeseci (koliko bi minimalno bilo potrebo za ishođenje pravomoćnog rješenja o ovrsi umjesto dosadašnjih 30 dana) povećao za 5 milijuna kuna na ime kamata samo za to razdoblje.
Nadalje, samo u 2019. godini uz svoje uobičajene zadaće, općinski sudovi su zaprimili preko 30 tisuća postupaka stečaja potrošača koji za sada ne mogu biti riješeni zbog već postojeće preopterećenosti sudova, kao i tisuće novih pravno vrlo složenih predmeta tzv “švicaraca”, čiji ukupan broj novih predmeta tzv. “švicaraca” bi mogao iznositi nekoliko desetaka tisuća, a po nekim procjenama i stotinjak tisuća predmeta. U gore navedenim okolnostima vraćanje u nadležnost sudova ovrhe na temelju vjerodostojne isprave faktično će blokirati rad sudova na svim drugim postojećim aktivnim predmetima kojih je ionako već sada previše na sudovima.
Aleksandra Maganić: „Pravne sigurnosti u Hrvatskoj nema i ovrhu morate provoditi godinama. Nemojmo zaboraviti da ni blokirani nisu zadovoljni, a niti svjesni koliko ovo produljene postupka multiplicira troškove. Svaka ovrha košta i svako guranje u pravcu osporavanja vodi u parnički postupak.“
Sudovi nisu niti logistički, ni tehnološki, a također ni kadrovski pripremljeni za ovakvu “reformu”. Nema se saznanja jesu li uopće započete aktivnosti na izradi digitalne platforme na kojoj bi takav sustav ovrhe funkcionirao. Ukoliko su i započete, na takvom sustavu je potrebno raditi godinama da se isti prilagodi zahtjevima i potrebama zakonskog modela i testira njegova funkcionalnost.
Barbara Cerinski: „Morat ćemo se transferirati s naplate s računa na naplate pokretnina čime se ne štiti dužnik. Dodjeljivanje javnih bilježnika slučajnim odabirom bez prava izbora od strane vjerovnika može prolongirati cjelokupan proces jer postoje uredi kojima to nije osnovna djelatnost. Godišnje imamo 700.000 novih ovršnih predmeta i moramo ubrzati postupak. Sudovi nisu spremni odraditi toliki broj predmeta, a to znači da će broj od 200.000 građana koji su danas blokirani jednostavno biti veći jer se produljuje postupak.“
Mišljenje je HUP-a kako za ovaj problem nije rješenje niti često spominjana digitalizacija. Naime, netom uvedena digitalizacija vrlo jednostavnih aktivnosti na trgovačkim sudovima pokazuje brojne probleme zbog prebrze implementacije te svjedočimo nestabilnim sustavima u kojima “pada” unošenje dokumenta te traje satima duže u odnosu na dosadašnje postupanje te dodatnom radu sudskih službenika na ispisivanju dokumenta koji su do sada stizali u pisanoj formi. Također, smatramo kako niti građani nisu u dovoljnoj mjeri digitalno educirani da bi ovakav koncept mogao zaživjeti. Podaci o digitalnoj pismenosti i korištenju platforme e-građanin su poražavajući.
Vezano uz sam novi postupak ovrhe na temelju vjerodostojne isprave kako je predviđen Prijedlogom zakona, jasno je da sustav u kojem javni bilježnik, nakon što ocijeni da je prijedlog za ovrhu potpun, dopušten i osnovan, donosi zaključak kojim poziva ovršenika da u roku od 15 dana ispuni obvezu ovrhovoditelju ili da se u tom roku očituje osporava li i u kojem dijelu ovrhovoditeljevu tražbinu nimalo ne pridonosi ni efikasnosti niti brzini postupka, budući da vjerovnik u pravilu pokušava pozivom/opomenom naplatiti svoju tražbinu od dužnika prije pokretanja samog postupka (često i više puta) te bi se novim sustavom samo dodatno odugovlačio postupak što nije u interesu kako ni ovrhovoditelju koji čeka namirenje, tako ni ovršeniku imajući u vidu tijek zateznih kamata.
Ujedno, podnošenje prijedloga za ovrhu nadležnom sudu je potpuno nepotrebno i nelogično te dodatno produljuje postupak, budući da se Prijedlogom predviđa da će prvi korak prema ovršeniku ili eventualno ovrhovoditelju i dalje poduzimati javni bilježnici slanjem zaključaka sa pozivom na ispunjenje/osporavanje tražbine, odnosno dopunu prijedloga za ovrhu. Dodatno, Prijedlogom nisu definirani rokovi za postupanje suda u povodu odluka javnog bilježnika.
Uzevši u obzir gore opisane okolnosti, razumno je pretpostaviti da će u slučaju prihvaćanja novog modela ovrhe doći do potpune paralize sudskog institucionalnog sustava naplate potraživanja te je moguća daljnja eskalacija “kulture neplaćanja” na svim razinama, jer će faktično prestati funkcionirati mehanizmi prisilne naplate bilo kakvih potraživanja.
Slijedom svega prethodno navedenog, mišljenja smo kako će ovakva intervencija u ovršni postupak proizvesti negativan povratni učinak na gospodarstvo i poslovnu sigurnost u cjelini.
